Evo malo sam se igrala s Photoshopom. Ljudi mi inače kažu da imam zanimljive oči, dvobojne

Trčala je po vlažnom šumskom tlu bježeći od nje. Cijeli život bježi od nje ali ovaj put misli da će ju sustići. Stopala su joj bila krvava, trnje ju je bolo po cijelom tijelu. Friška rana na čelu ju je pekla. Krv na obrazima joj se mješala za suzama. Premračno je, ne vidi ništa. Korjenje drveća joj zapinje pod nogama ali ne smije stati, a tako je umorna i polako posustaje. Pluća joj gore dok udiše tmurni zrak gust kao dim cigarete. Sve ju boli i prestaje osjećati tijelo, morati će joj se prepustiti. Presnažna je. Boji se okrenuti, želi vidjeti koliko ima vremena dok ju ne sustigne. Ne može više, pada na vlažno tlo, lišće i travu. Cijela šuma je kao mračni tunel. Upravo ovo je zamišljala kao njezin kraj, kao njezinu smrt. Uvijek je govorila da nju ne čeka bijelo svijetlo nego tama. Uspjela je pobjeći od nje. Sada leži polumrtva s otvorenim očima gledajući u prazno. Osjeća kako joj duh napušta tijelo. Gleda samu sebe kako leži. Mrtva. Čuje škripanje vratiju. Okreće se i vidi prestravljeno lice svoje majke. Gleda ju dok ju uzima u narjučje i vrišti od tuge i boli. "Moja curica, moj život, zašto si to napravila. Svi te volimo. Ne možeš me napustiti. Vrati mi se, kćeri moja.", šapće majka njezinom bezživotnom, hladnom tijelu. Skoro sat vremena je trebalo mrtvovozniku da stigne i odnese njeno tijelo iz kuće. Majka je bila u šoku, nije rekla ni riječi.

Probudila se je. Skolupčana na prljavim, nekada bijelim kuponskim pločicama. Smrad je bio nepodnošljiv. Prekrila je usta i nos rukom, kao da će to zaustaviti smrad, naravno nije. Uspravila se je, u sjedeći polažaj i zagrlila koljena. Počela je plakati. Bila je izgubljena. Nije nikada bila u ovoj prostoriji, kako joj majka nije rekla da u kući imaju tajni hodnik. Ona misli da je živa, kako se vara. Zar je zaboravila šta je napravila. Kako je mogla zaboraviti da si je sama oduzela život prije sat vremena. Ustaje i promatra hodnik. Osim vratiju, poda i stropa nema ničega. Nema prozora. Nema svjetla a soba je sva sjajna, izlizane zelene tapete se raspadaju po rubovima. Na kraju hodnika nešto piše na zidu, krvlju. Polako se šuljala do zida, prestrašena. Smrad je postajao sve gori, mislila je da će povraćat. Pogledala je dolje, kap krvi je klizila po izlizanoj tapeti, do poda. Tu je bilo ispisano njeno ime, njenom krvlju. Dok je promatrala slova, prvo je počelo nestajati, zgrušana krv na tapeti je ponovno postala tekućina i razljevala se usporeno. Osjetila je nešto vlažno na rukama, trznula se i vidjela krv na njima kako kapa na pod. Žile su joj bile potrgane kao strune na violini. Vrisnula je u nadi da će se probuditi, da je ovo samo san, nije znala da joj srce već odvno nije zakucalo, još uvijek nije bila toga svjestna.

Prva vrata su se odškrinula. Okrenula se je polako i nečujnim korakom stala pred njih. Ništa nije mogla vidjeti, samo tamu. Stala je i razmislila na tren. Ako želi izaći odavde, jedini izlaz su joj jedna od tih vrata. Skoro pa je prešla prag. Nešto ju je povuklo unutra i jakim udarcem vrata su se zalupila iza nje. Oko nje je bila samo tama. Nastavila je hodati ravno, mlatarajući rukama kroz mrak želeći osjetiti što se nalazi ispred nje. Vršcima prstiju je napipala prekidač. To mora biti svijetlo pomislila je. Bilo je. Soba je bila ista kao hodnik. Iza nje je bila stolica, ispred nje televizor. Sjela je i isti tren uočila sliku na ekranu. To je ona. Tu ima možda 6 godina. Tata ju drži za ruku. Tu me čekaj rekao je i ušao u automobil. Čula je zvuk paljenja motora i gledala je tatu kako sjedi za volanom. Nije znala koliko vremena je prošlo ali tata je još uvijek u autu. Zaspao je. Čula je mamu kako ju zove i rekla joj je tu sam. Čekam tatu da se probudi. Mama je stajala na vratima, rukama je prekrila usta i ispustila glasan krik. Potrčala je prema automobilu i otvorila vrata. Nepomično tijelo njenog tate je ispalo iz auta a garažu je preplavio miris benzina i ispušnih plinova. Ona se počela vrpoljiti u stolici dok je ponovo proživljala traumu iz djetinjstva gledajući svog oca mrtvog na podu garaže. Ustala se i počela trčati prema vratima. Zaključana su, ne može izaći. Lupa rukama po vratima, ali ništa se ne događa. Plače. Leđa joj klize niz vrata i pada na pod. Čuje školjacanje i pomisli da su vrata otključana. Primi bravu i ona se otvore. Opet je na hodniku, a vrata broj dva se otvaraju.

Soba je indentična onoj prvoj. Samo je drugi film. Doručkuje u kuhinji. Mama joj sprema stvari za školu. Okreće se i nasmiješi joj se. Prvi dan škole je i ona jedva čeka da krene. Falili su joj prijatelji iz razreda. Ljeto je bilo prevruće a cijelu noć je provodila ispod kreveta skrivajući se od oluja i grmljavine. Mamin novi muž ulazi u kuhinju i zgrabi ju za vrat. Ljevom rukom joj odvali šamarčinu preko cijelog lica. Majka pada na pod i moli ga da prestane, da ne radi to pred njom. Uzalud. Nije prvi put. Po noći ih je znala čuti kako se svađaju. Čula je udarce. Čula je majčino tijelo kako lupa u zid. Sve je čula. Jedne noći je tiho izašla iz sobe. Sjela na stepenice i gledala kako ju udara. Nemilosrdno. Po cijelom tijelu. Rukama, a kada bi joj majka pala na pod od siline njegovih udaraca, onda bi ju još za kraj udarao i nogom. Sve dok ne bi ožednio i posegnuo za bocom viskija. Plakala je gledajući svoju majku na tlu. Tak sad shvaća da je cijeli život sebe krivila što ju nije pokušala spasiti od tog monstruma. Sad je prekasno. Televizor se zacrnio a vrata su ponovno ispustila isti zvuk. Izašla je iz sobe i bez razmišljanja ušla u treću, znajući što ju tamo čeka.

Sjela je, nadajući se da je u krivu, da neče morati gledati scenu friško urezbarenu u pamćenje. Na ekranu je vidjela lice svoje najbolje prijateljice. Ipak je bila u pravu. Morati će opet to proživjeti, a uspomena na nju tako je svježa, ko rosa na vlatima trave po kojoj je hodala ujutro dok je išla po poštu u sandučić. Zadnji dan škole je. Zvonilo je i njih dvije su trčale stepenicama jedva čekajući da izađu iz te nacističke mučionice. Ostale su bez daha dok su nestrpljivo trčale do njene kuće. Sjele su na rub krova i ona je iz torbe izvadila bocu vodke. Zapalile su joint i svaka je otpila kolko je mogla. Cerekale su se, to im je bio najbolji dan u životu. Nema više glupe škole. Osjećale su se slobodno, mogle su šta god im je palo na pamet. A njena prijateljica je odlučila prošetati se po rubu krova. Ona se je samo smijala i navijala. Brže, brže. Zamisli si da je to greda, kao šta smo radile na tjelesnom. Otpila je gorak gutljaj iz boce te pogledala gdje joj je nestala prijateljica. Ustala se i pokušavala uhvatiti ravnotežu. Nije je nigdje bilo. Zazvala ju je ali ona se ne odaziva. Sad ju je već uhvatila panika. Izgovarala je njeno ime ali nema odgovora. Pogledala je dolje i našla ju je pogledom. Ležala je u lokvi krvi, na trbuhu. Oko glave joj se crvena mrlja počela širiti i noga joj se trznula po posljednji put. Trebala je i ona skočiti. Trebala je.

Vrata su opet ispustila zvuk. Još su samo jedna ostala. Nije znala što sljedi. To ju je uplašilo. Ali samo još jedna vrata pomislila si je. Još jedna i onda sam slobodna, mogu otići iz ovog nadrealnog mjesta. Možda ću se probudit čim uđem unutra, pomislila je. Kako je bila naivna. Tu ju čeka veliki finale. Kao muha kad se uhvati u paukovu mrežu, ne znajući šta joj se zbilo ušla je hrabro unutra. Stolica je zaškripila kad je sjela i film je počeo. Ovo će biti zanimljivo. Vidjela je sebe. Sve joj je bilo poznato kao da se to malo prije dogodilo. Pa i je, a ona još nije toga svjesna. Leži na podu svoje sobe s tatinom britvom u ruci i lagano je provlaći kroz meso, gledajući ravne linije kako se crvene i ispunjavaju krvlju koja lagano klizi po nadlakticama i zaustavlja se u maloj lokvi na žuto-smeđem parketu. Jedino što joj je na pameti je činjenica da će se mama jako pomučiti da svu tu krv izviče iz napuklina u parketu. Trebala sam to u kupaonici napraviti, ali tamo je nekako prečisto pomislila je. Izraz na njenom licu dok je to gledala odavao je tužnu istinu koje sad postaje svjesna. Ne spava, mrtva je. I ovo sve je bilo samo uvod u vječan san. U nepostojanje. Ako vas zanima zašto su njena sjećanja bila ujedno najgori dani njezina mizerna života, reći ću vam. Cijeli život je bježala od nje. Mislila je da joj nije potreba. Ali na kraju, naučila je gorku istinu o sebi. Istinu koju svi mi trebamo prihvatiti a to je da svi, baš svi žele voljeti i biti voljeni. Ona je bježala od ljubavi i sve šta joj je ostalo je bila tuga, gorčina, samoća i naposljetku, bol koju je pod svaku cijenu željela izbaciti iz sebe. Sa svakom kapi koja je iscurila iz nje, osjećala se je sve više oslobođenom od te neumorne boli, koja ju je jela iz dana u dan. Gušila ju, progutala ju, prožvakala i uspljunula u vječnu tamu gdje će svakodnevno proživljavati iste traume dok ju svi osjećaji ne napuste i ne ostave ju u vječnom ništavilu poremećena uma.

Said you wanted to feel
Cold metal and hard steel
But it cuts in too deep
To see you doing your midnight creep

Somebody hurts you so you’re hurting me
The only way it was meant to be
As the lights of neon slowly dim
I can read in flesh
Everywhere you’ve been

Dreaming of silence
Of the gentle rain
Sleeping with lions
In the temple of pain

Said you wanted to steal
A heart of soul and make a deal
With the danger that you feed
Don’t like the monsters that you keep

Somebody hurts you so you’re hurting me
The only way it was meant to be
As the lights of neon slowly dim
I can read in flesh everywhere you’ve been

Dreaming of silence
Of the gentle rain
Sleeping with lions
In the temple of pain.

Puna sam inspiracije


Savršeno

Život mi je bio savršen. Barem po definiciji koju sam dobila od kolega. Imala sam najbolji posao na svijetu, stabilnu vezu i ono najbitnije, dobar auto. Šalim se. U jednoj sekundi sve sam to sjebala. U jednoj sekundi sam izgubila ne samo sebe nego cijeli svoj život. Sve ono šta sam htjela, sve šta mi je bilo bitno, i nju... Ljubav svog života. Još uvijek mi nije jasno kako je došlo do toga i koji događaji su predhodili tome ali eto... dogodilo se. Mislim da sam ovo htjela ispričati samo iz jednog razloga. A taj razlog je da ne moram njoj to reći u lice. Bilo mi lakše kad bi ona to našla i pročitala. No nažalost, nije tako bilo. Nemam pojma koliko je alkohola uopće u meni, ali čini mi se da ga ima dovoljno da završim ovu priču, i da joj objasnim da to šta sam napravila, ne znači da je ne volim. Njoj je to bio samo seks, a meni nešto treće. Netko mi je trebao, a ona je bila kilometrima daleko. Nije da nju krivim, ali da je tu noć bila samnom, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Marina me je navela na grijeh. Ali opet, ni nju ne krivim. Nitko me nije na ništa silio. Mogla sam to prekinuti kada sam htjela. Dakle, da ne odugovlačim. Anita, nikad nećeš znati koliko žalim za tobom. I nikada nećeš shvatiti koliko te volim. Nikad nećeš to osjetiti. Nikad više.

Anita me cijeli dan nagovorala da ju pratim na tu glupu zabavu. Stvarno nisam htjela ići no uspjela me nagovoriti. Kad smo došli na zabavu već mi je bilo slabo od tih ljudi obućenih po zadnjoj modi, sa svojim lažnim osmjesima i trendi stavovima. Anita je već našla nekog sugovornika i ostavila me da promatram slike koje mi uopće nisu imale smisla. Pravila sam da znam o čemu se i radi a u sebi sam crkavala od smijeha. Uzela sam čašu u naglom trzaju ruke i sjela na klupu izvan muzeja. U to je došla Anita do mene da me upozna s kolegicom koju je stekla na fakultetu. Mislim da su mi taj tren oči iskočile i nadam se da je bilo ne primjetno.
"Bek, ovo je Marina. Pričala sam ti o njoj. Skupa smo studirale.", veselo je rekla Anita.
"Da,da. Sjećam se."
"Ja idem završiti razgovor s... Vas dvije si pravite društvo dok ja završim.", otišla je i ostavila me samu s Marinom. Nisam znala šta da kažem. Gledala sam okolo naokolo.
"Dakle ti si ta. Nemaš pojma kolko sam se naslušala o tebi." započela je razgovor i sjela pored mene.
" Da, to sam ja. Ne znam šta si čula, nadam se da samo lijepe stvari.",nasmijala sam se i otpuhnula pramen kose koji mi je pao na oči.
"Znaš, pročitala sam, pa mislim da mogu reći, skoro sve što si napisala. Sve članke iz ------ časopisa."
"Koji ti se najviše dopao?"
"Definitivno onaj o ženskim emocijama. Poistovjetila sam se s njim. Kao da sam ga ja pisala. Čitala sam i nisam mogla vjerovati da još netko ima ista razmišljanja kao ja.", laskala mi je. Bilo mi je malo neugodno, ali spazila sam Anitu kako se provlači do nas i odmah mi je bilo lakše.
"Ja sam gotova, a to znači da možemo doma", aleluja rekla sam u sebi. Anita je zagrlila Marinu i poljubile su se u obraz dok sam ja nestrpljivo lupkala nogom čekajući polazak. Marini sam samo mahnula i valjda sam rekla da mi je bilo drago. U autu smo cijelo vrijeme šutile. Upalila sam radio da prekrije našu šutnju. Umjesto na mjenjač, namjerno sam stavila ruku na Anitino koljeno, osjetila sam da se uzmiče pa je nisam ni pokušala poljubiti. Došle smo doma i ja sam odmah otišla pod tuš. Inaće bi me Anita sljedila, ne i danas. 4 godine smo skupa u nikada mi se nije činila daleko koliko mi se sada čini. Sigurno je prolazno. Mama joj je umrla prije mjesec dana i još se oporavlja od šoka. Ne želim je silit, treba joj vremena. Zaspale smo isto bez riječi. Ona nije radila pa je imala cijelo dopodne samo za sebe. Ja sam krenula na posao i na putu do tamo razmišljala sam s čim bi ju oraspoložila. Odlučila sam da ću doći ranije s posla, pokupit nešto za jest i piti i žuriti se doma. Na poslu sam samo morala potpisati par papira i slobodna sam do ponedjeljka. Usput sam se zaustavila u trgovini te se žurila doma. Htjela sam ju iznenaditi pa sam auto parkirala ispred kuće od susjeda, otišla na stražnji ulaz ali vrata su bila zaključana a Anita je glasno slušala muziku i nije me čula da zvonim. Tražila sam ključeve po torbici i konačno ih našla te gurnula ključ u bravu ali pogled mi se zaustavio na Aniti, bez ijednog komada odjeće na sebi sjela je na trosjed. Usta su joj se micala kao da priča s nekim i onda sam vidjela njega. Njegove prljave ruke kako je diraju po cijelom tijelu. Njegovo dupe dok se zabijao u nju. Njezino lice prepuno užitka. Odmakla sam se od vrata. Nisam htjela da me vide. Nije me to ni pogodilo tako jako koliko sam mislila da je. To je bio samo sex. Valjda se zaželila batine. Taj tren sam sklopila pakt sama sa sobom, da nikada to neću spomenuti, dok god sam živa. Bilo je teže nego šta sam mislila, nisam mogla izbaciti tu scenu iz glave, svaki put kad sam ju dodirnula, sjetila sam se njega. On je postao dio naše veze, nesvjesno. Svaki put kad sam ševila nju, bilo je kao da nas je troje, on je bio u mojoj glavi, a ko zna, možda i u njenoj. Taj stranac, kojem ne znam ni ime, bilo je povezan samnom. Danas sam se sjetila da sam vidjela Anitu na onoj zabavi kako priča s njim. Da, to je bio on. Gadio mi se. Previše sam voljela Anitu tako da sam pokušavala to zaboraviti. Sve u meni mi je govorilo da bi joj trebala reći, da bi mi bilo lakše. Nisam mogla, pokušala sam par puta ali uvijek bi ostala bez riječi. Znam da bi ju to natjeralo da se još više zatvori u sebe, možda bi to bio i kraj naše veze tako da to nije dolazilo u obzir. Nekome sam se morala povjeriti, to sam i učinila taj dan. Anita je otišla van, možda čak i kod njega, nemam pojma. Dok je nije bilo Marina je navratila da joj ostavi neke svoje fotografije. Donjela je i bocu vina. I tako smo pile i pričale i u jednom trenutku sam se izgubila. Ne pijem, i to vino me je raznježilo i deprimiralo. Počela sam plakat. Nisam mogla doći do zraka kolko sam jecala. Marina me je zagrila i pitala me što je bilo, jesam li dobro? Nisam bila.

"Htjela sam ju iznenadit, došla sam ranije s posla a ona plazila po nekom liku", Marina me još jače zagrila i rekla je da će sve biti u redu. Znala sam da neće. Znala sam da moja najgora noćna mora čeka da se ostvari. Svejedno sam to napravila, poljubila sam ju. Sav moj bijes i ljutnja se je pretvorila u strast, sve to sam usmjerila na Marinu. Bila sam tolko gruba da sam joj ostavila tragove svojim noktima duž cijelih leđa. Dok sam se ja izvijala na istom dvosjedu kao i Anita, s Marinom među nogama vidjela sam Anitu kako stoji na vratima s crnilom u očima. Marina je stala i okrenula se prema Aniti. Sve tri smo šutile. Anita je otišla, pustila sam ju da ode. Ne znam šta bi joj uopće mogla sad reći. Jedino na šta sam mislila je kako sada zna kako je meni. Osjeća isto šta sam i ja kada sam ju vidjela s njim. Zna bez da sam joj išta morala reći. Onda je usljedio najgori osjećaj koji sam ikad doživjela. Taj tren mi je duša umrla. Taj tren sam prestala biti ja i postala sam čudovište. Marina se je počela oblačit. Primila sam je za ruku i zaustavila.

"Ostani samnom", rekla sam joj dok su mi suze klizile niz obraze na njeno rame. Cijelu noć me je ljubila, mazila. Ležala sam s glavom na njenom trbuhu dok mi se ona igrala s kosom. Jutro je brzo došlo i ja sam zaspala na njoj dok mi je šaptala kako misli da se može zaljubiti u mene. Kad sam se probudila nije je bilo. Ostavila mi je broj mobitela i adresu na kojoj se trebam pojaviti navečer. Mislila sam na Anitu dok sam se tuširala. Obukla sam se i pogledala u telefon i odlučila da ju neču nazvati. Prerano je. Sjela sam u auto i otišla na adresu koju mi je Marina zapisala.

Vjerovatno je to njena kuća. Ogromna je. Možda ju je samo iznajmila dok je u gradu. Vrata od terase su bila otvorena pa sam ušla unutra i zazvala je. Silazila je stepenicama u crnoj haljini, kosom svezanoj u rep, s osmjehom na licu. Došla je do mene i primila me za ruku te ju obavila oko svog vrata i nježno me poljubila. Cijelu noć smo provele u krevetu. Cijelo vrijeme sam žmirila, nisam je mogla gledat, nisam mogla ni vjerovat šta radim. Kroz prozor se već vidjelo narančasto sunce u daljini, Marina je gledala u moje oči dok joj je ruka vrludala po mom trbuhu do mojih gaćica. Zaustavila sam ju i bacila sa sebe. Čvrsto me je uhvatila oko vrata i popela se na mene. Krenule smo opet sve ispočetka. Gledala sam ju ravno u oči dok nismo obadvije počele drhatati. Onda sam ju odgurnula,zgrabila svoju robu s poda i Počela se oblačiti.
"Anita je ljubav mog života. Neću odustat od nje. Moraš to shvatiti."Sjela sam na rub kreveta leđima okrenutima prema Marini.
"Ovo sad prestaje. Gotovo je. Bježim od tebe. Ja sam zlo, a ti si... Želim te, a to je grijeh", počela sam zakopčavat košulju.
"Ostani noćas samnom, uz mene, budi samo moja",zagrlila me je s leđa i usnama mi dodirnula vrat. Legla se je na prsa i pozivala me da ju dodirnem. Nisam.

"I ja plačem, ali ne vidiš moje suze. Želim da me osjetiš kako ja tebe osjećam ali znam da nikad nečeš." rekla je drhtavim glasom a ja sam stavila glavu na njena leđja i škakljala ju suzama dok nismo zaspale.
"Žao mi je što te budim, ali morati ćeš krenuti uskoro. Muž me nazvao, dolazi ranije kući", nešto je puklo u meni. Možda nisam dobro čula.
"Muž?"
"Da, pa svi znaju da sam udata. Zar ti nije Anita rekla?"
"Ne. Čekaj. Ti si udata? I sad mi to kažeš?, ustala sam i sišla niz stepenice.
"Nemoj bježati, to nije rješenje, moramo to razčistiti", vikala je zamnom. Ja sam stala držeći ključ u vratima od auta.
"Moraš shvatiti razliku između tebe i mene, mog supruga i mene, to je nešto totalno drugačije", pogledala sam ju, i znala sam da je ne želim više nikada vidjeti.

"Tko si ti, dovraga?", rekla sam.
"Netko kome je jako stalo do tebe", odgovorila je.
"Jebi se!
"Bek..."
"Ne diraj me!", još mi se suze na obrazima nisu ni osušile a po njima cure nove. Okrenula sam se i otišla. Ne želim je više nikada vidjeti. Da nje nije bilo, sve bi ostalo savršeno. Ja bi se pravila da nisam vidjela Anitu s onim muškarcem, prebolila bi to. I život bi nastavio svojim tokom. Sad je pak sve tako jako zakomplicirano. Cijeli svijet mi se srušio. Iz raja sam pala u pakao i tlo mi gori pod nogama.

Našla sam se na putu do Anite. Do kuće u kojoj joj je do prije mjesec dana živjela mama. Smišljala sam što ću joj reći prije nego pozvonim, no u sebi sam znala da čim ju vidim da će riječi same izletit iz mojih ustiju. Pozvonila sam i čekala. Otvorila je vrata i rekla mi da uđem. Sjela se je na krevet i čekala da nešto kažem. Na licu sam vidjela da je plakala. Možda ipak imam šanse. Znam da joj falim. Pa nismo skupa 4 dana, već 4 godine.

"Nisam te htjela nazvati, ni vidjeti, jer sam željela biti sigurna da mogu napraviti ono što znam da ćeš tražiti od mene. I zato ti sada obećavam da je više nikad neću vidjeti, da više nikada neću pričati s njom i da više nikada neću ni pomisliti na nju.", rekla sam sa suzama u očima govoreći si u sebi da ne smijem sada zaplakati, da moram samo misliti na to što ću reći Aniti. Ona me je samo gledala. S najtužnijim očima na svijetu, taj pogled mi je bio nepoznat, nikad me nije tako gledala.

"Nedostaješ mi.", izustila sam dok mi je jedna suza klizila niz obraz i kad sam već osjetila njezin kiselo-gorak okus u ustima rekla sam :"Ali još više od toga, trebam te i mislim da ne mogu živjeti bez tebe. Prekinula sam s njom", Anita je samo šutila a ja više nisam znala šta da joj kažem. Pogledale smo se, i vidjela sam da joj se ruke tresu, znala sam da sljedi bombardiranje. Znala sam da sad dolazi ono najgore. Došlo mi je da povraćam, sama sebi sam bila odvratna. Koja grozna tišina, ali radije bi tišinu nego nadolazeću oluju emocija i riječi, a znam da je to upravo tu, iza ugla.

"Kad si prekinula s njom", rekla je Anita, nije me ni pogledala u oči.

"Jutros sam joj rekla da si ti ljubav mog života i da nisam imala pojma šta radim i da je to najvjerovatnije bilo tenutačno ludilo." ogovorila sam.

"Jesi joj rekla u lice, ili preko poruke ili preko telefona?", nastavila je Anita bacajući još jednu bombu.

"Zašto je to bitno?", rekla sam, ne znajući na što cilja.

"Kucala sam ti na vrata u 4 ujutro, nije te bilo, nije bilo ni tvog auta. Zar si ju jebala cijelu noć prije nego što si joj rekla da sam ja ljubav tvog života?", uzela je času i zafitiljila ju u zid. Odmahla je rukama i ustala se s kreveta. Ja nisam mogla vjerovati da se to meni događa. Više sam imala osjećaj kao da sam samo promatrač ove fiktivne predstave. Krenula je prema vratima i izašla van. Nisam krenula za njom, nisam mogla. Treba joj vremena da sve to procesuira, u sebi znam da će shvatiti da smo nas dvije suđene jedna za drugu. Nije bilo bitno kad, ako treba čekat ću i do svog 80 rođendana.

Ostala sam sama, u toj velikoj kući koja je svake sekunde bez nje postajala sve većom, i sve više mi je bila nalik na moju tamnicu, samicu. Svaki milimetar te kuće me je podjećao na nju, svaka glupa sitnica koja je njoj bila dekoracija a meni smeće sad mi je postala umjetnost. Nisama znala šta da radim. Jedno mi je jadna stvar pala na pamet, a to je alkohol. Litre alkohola, dok god bol ne otupi, dok god ne prestanem osjećati svoje tijelo i osjećaje, dok god ne zaboravim kako sam sjebala ne samo svoj život, jer za to mi se sad fućkalo, ali sjebala sam nju za koju bi umrla bez promišljanja. Pomišljala sam na samoubojstvo, ali to ne bi mogla izvesti, ne mogu ni zamisliti da više nikad ne vidim Anitu.

Čula sam škljocanje brave. Samo Anita ima ključ, tako da to samo može biti ona. Čula sam njene korake kroz dnevnu sobu i približavaju se spavaćoj gdje ja sjedim na rubu kreveta. Djelovala je iznenađeno, valjda je mislila da ću biti na poslu. Laganim, usporenim potezom je upalila svjetlo i pogledala me. Pravila se je da me nema i krenula prema ormaru žurno grabeći svoju odjeću.

"Nije fer, ne daš mi ni da ti objasnim.", smireno sam rekla, valjda me sav taj alkohol opustio.

"Ništa nije pošteno, Bek. Uništila si sve šta mi je bilo bitno u životu.", odgovorila mi je trpajući svoje stvari u torbu.

"Mi to možemo preživjeti, Anita."

"Ne. Ne možemo."

"E pa ja to ne prihvaćam", ustala sam se kreveta i krenula prema Aniti. "Previše se toga događalo, samo sam ja radila i ti si bila ovisna o meni. Mama ti je umrla i ja sam mislila da moram upiti svu tvoju bol i biti tvoja stijena."

"Znaš šta. Onda se stvarno nadam da si se uspjela izpuhat s njom, da ti je ona olakšala i oprosti mi što sam od tebe očekivala previše.", skoz smireno je to izgovorila, bez emocija, okrenula se i otišla. Možda sam joj sad trebala reći da znam za njenog "prijatelja" ali nisam. To nije moglo poslužiti kao opravdanje za moju prijevaru.

"ANITA", izderala sam se iz petnih žila. No nije se ni okrenula.

Ja sam automatski posegla za olakšanjem, za tekućom gumicom, pokušavajući izbrisati sve loše šta sam napravila u ovih par dana. Glava me je bolila od svega toga, ne znam ni koliko sam tableta popila, 5, 10, 20, cijelu boćicu možda. Počelo mi se spavat, bila sam na izmaku snaga. Nisam mogla više ni plakati. Samo sam htjela zaspat da nju sanjam. Pogledala sam na njenu stranu kreveta, na njezin jastuk, morala sam ga dodirnuti da bih shvatila kako ona nije tu. Tada je Anita legla pored mene, bilo je je kao da sanjam. Sva bol je nestala, sve laži koje sam rekla su izbrisane i sve je kako je bilo. Sve je savršeno.

"Turn Me On"

Are you gonna turn me on?
Or are you gonna turn on me?

It's just a sense, really nothing clear
Is this desire, or is this fear?
Do I let you in, do I shut you out?
Is this control, or is this doubt?
You move so close, that I feel your sweat?
Is it time to go, but not just yet?
Here's the thing, is it love or hate?
Is it right or wrong, can we get it straight?
Can we just, get it straight?

Are you gonna turn me on?
Or are you gonna turn on me?

Are you gonna turn me on?
Or are you gonna turn on me?

I laugh along, by the door
Play a game, still there's more
You stare so deep, it gives me a chill
Maybe we should, wait until
When it's no surprise, when I feel your weight
I can't react, it's up to fate
Up to fate

Are you gonna turn me on?
Or are you gonna turn on me?

Are you gonna turn me on?
Or are you gonna turn on me?

Is this a dream? Is this a dream?
Touch my shoulder, could you be colder?

Are you gonna turn me on?
Or are you gonna turn on me?

Julie Goodyear - Glumica


Alex Parks - Pop pjevačica


Portia DeRossi - Glumica


Jeanette Winterson - Spisateljica


Sandra Bernhard - Glumica


Pam St. Clement - Glumica


Ellen DeGeneres - Glumica


Samantha Fox - Celebrity Ex


Marlene Dietrich - Kabaret pjevačica


Melissa Etheridge - Pjevačica

Francesca Gregorini - Pjevačica

Evo jedna priča koja je nastala prije par minuta u nekom nevjerovatnom toku razmišljanja i nesanice. Uživajte!

Bilo je tmurno jutro, baš kako ja i volim. Odlučila sam otići na kavu prije nego padne kiša. Najdraži kafić mi je bio baš ovaj preko puta. Sjela sam se za svoj uobičajeni stol u kutu i naručila veliku kavu s mljekom. U cijelom kafiću bili smo konobar i ja, zato tu i dolazim. Zapalila sam cigaretu iako sam znala da će mi se počet vrtiti ali to je bio dio mojeg jutarnjeg rituala. Sad je 7:15 na satu pored banke. To znači da imam još otprilike 45 minuta a onda već polako i ostali narod dođe ovdje popiti kavu. Zagledala sam se u novine na susjednom stolu. Preljena da se ustanem i sama ih uzmem zamolila sam konobara da mi ih doda. Počela sam sa zadnjom stranicom s kratkim vjestima, jer ništa me ni ne zanima previše. Kad sam digla pogled s novina uoćila sam da se je netko sjeo za susjedni stol. Polako promatrajući osobu od pete do glave pomislila sam da još netko voli ujutro sam piti kavu. U tom trenutku sam pogledala osobu u oči i shvatila da i ona mene promatra. Ne volim buljiti, bar ne u nekoga tko je mi je tako blizu pa sam brzo vratila pogled na sliku u novinama i pravila se kao da čitam. Nije prošlo ni 10 sekundi i začula sam ženski glas.
„Imate li vatre?“
Ruke su mi automatski skočile na džepove na hlačama no upaljača nije bilo, pogledala sam na stol i locirala ga pored šalice s kavom. Nagnula sam se prema ženi i upalila joj cigaretu. Zahvalila se je i nasmijala.

Za par minuta smo već bile u žustroj diskusiji o meksičkim sapunicama i kako ih obadvije ne možemo smislit. Uskoro se je žena sjela za moj stol i diskusija se je nastavila. Predstavila se je kao Sara koja živi preko ceste. To mi je bilo čudno jer je isto tako rekla da je tu svako jutro no ja ju do danas nisam nikada vidjela, ni u prolazu. Naručile smo svaka po još jednu kavu, zapalile svaka svoju cigaretu s mojim upaljačem te nastavile s pričom i komentiranjem ljudi što su išli na posao ili kuda već ljudi idu u 8 ujutro. Nekako je bilo vrlo jednostavno s njom pričati, što je i čudno jer ja teško nalazim prijatelje i u neku ruku sam i dosta ne društvena. Došle smo do zaključka da ne volim istu vrstu muzike ali možemo slušati više manje bilo šta samo da nije domaće.

Nakon što smo se umorile od silnog mlataranja jezikom zagledala sam se u njezino lice koje je bilo blijedo kao snjeg, što je bilo malo čudno s obzirom da je 9 mjesec i da sunce piči ko blesavo. Kosa joj je bila crna, ravna do ramena i cijelo vrijeme se je mučila s jednim pramenom koji joj je padao preko desnog oka. Imala je savršena usta, nisam ih mogla prestat promatrati i nadala sam se da ona to nije primjetila. Nije bila klasično lijepa no nešto je bilo u njezinim tamnim očima, u pogledu, nešto mistično i mračno, kao da se iza tih očiju krije druga dimenzija, neki drugi svijet.

Počele smo pričat o filmovima i ja sam rekla kako sutra dolazi u kino Slagalice strave 3 i da silno želim to ići vidjeti.
„Ja isto to želim ići gledati ali glupo mi je ići sama.“- reče Sara.
„Pa i ja idem sama.“-odgovorila sam.
„Pa mogle bi onda ići skupa, zar ne?“- kaže sa smješkom.
„Da, mogle bi.“- rekla sam.

Par rečenica kasnije smo se rastale i dogovorile da se nađemo ispred kina u pola 19.
Krenula sam mrsko na posao, no odlučila sam da ću ostati nekih sat dva i izvući se van da neku novu krpicu za večeras. Na poslu je bila užasna strka a meni se ništa ne da raditi. Pravila sam se da radim neke tablice i kalkulacije bez da sam shvatila da mi mozak cijelo vrijeme ponavlja jutošnji susret sa Sarom u nedogled, kao gramofon ploču. Nakon dva sata nezainteresiranog rada i totalnog ne kreativnog posla odlučila sam se odšuljati do auta i pobjeći u grad u šopingiranje. Volim se zbegecati tako da se mogu obući samo u par butika u gradu. I tako je krenulo. Nove traperice, donje rublje pa cipelice, a kad je bal nek je bal, kupiću si i novu torbicu. Sljedio je još samo posjet kozmetičarki i ne baš tako bezbolna brazilska depilacija. Ostalo mi je vremena za jednu kavu prije nego što krenem naći se sa Sarom ispred kina. Popila sam kavu, namirisala se, zgrabila ključeve u foajeu i uputila se pogledati film s totalnom strankinjom.

Dok sam hodala kroz park promatrajući drveće i lišće po rastrganom asfaltu svakakve su mi misli prolazile kroz glavu tjerajući mi dlanove na znojenje i srce na ubrzano kucanje. Polako hodajući prečcem preko grubog bijelog pijeska ugledala sam Saru. Bila je prekrasna. Zastala sam i razmisla šta ja to zapravo radim. Jesam li normalna? Idem se naći s nekom curom o kojoj ništa ne znam. Još gore je bilo to što mi se nekako cura dopada i ne mislim na onaj dobar način nego...zastala sam ponovo. Nešto me je presjeklo u trbuhu kao da je pogodio grom. Htjela sam se okrenuti i otići kući, ali nisam mogla. Neka nevidljiva mračna sila me je doslovce vukla do nje. Nisam se ni snašla a već me je Sara prepoznala i žurno krenula prema meni s osjepljujućim osmjehom i zavodničkim pogledom ispod obrva. Htjela sam ju taj tren. Taj tren mi je došlo da ju primim za ruku i odvučem sebi doma. Da ju bacim na krevet i uzmem ju cijelu, da ju osjetim na sebi, u sebi, pored sebe u gorućem zagrljaju bez prestanka, bez granica i bez pretvaranja. Htjela sam ju pod svojom kožom, njene poljubce i dodire. Brz povratak u stvarnost me je ostavio bez daha kao da me je netko lupio šakom u trbuh. Probala sam udahnuti ali nisam mogla, nešto mi je zablokiralo sve dišne puteve, bila je to ona, njezin parfem.

„Pa di si? Ja sam već kupila karte“, rekla je uzbuđeno i primila me za ruku te uvela u kinodvoranu. Ja nisam mogla ni zinuti, a kamoli složiti normalnu rečenicu pa sam odlučila ne reći ništa. Provlačile smo se kroz grupe ljudi te se smjestile negdje pozadi, daleko od pogleda ljudi koji su također došli uživati u filmu.

Htjela sam nešto reći, ali nije išlo. Nisam je mogla ni pogledati. Gledala sam ljude oko sebe, kako se zabavljaju, isčekivaju početak filma. Svjetla se zagasila, pojavila se slova na platnu, osjećala sam se kao da sam po prvi put u avionu i čekam da poletimo. Muka mi je, tlo mi drhti pod nogama a pred očima mi prolazi cijeli život.
„Jesi uzbuđena?“, prekinula me Sara u razmišljaju te zaustavila morbidni tok misli koje su mi počele kvariti mozak.
„Jesam. Pročitala sam na internetu da je bolji od prva dva dijela“,rekla sam željeći zvučati pametno no ipak sam bila ponosna na sebe što sam uspjela zložiti čak dvije rečenice bez da sam zamucala i bez da mi je glas ijednom zadrhtao.

Minute su prolazile kao sekunde. Nisam mogla pratiti film. Blizina njenog tijela mi je totalno pomutila mozak. Na trenutke bi osjetila njezinu kosu na svom ramenu i sva bi zadrhtala. Na svaku grozljivu i krvavu scenu Sara bi se sve više nagnula na moju lijevu stranu i prekrila oči rukama. Počela sam pratiti film, nekako sam se opustila. Sara nije ni zucnula ni riječ otkako je film počeo pa sam mislila da će prešutiti i ostatak filma i to me je smirilo znajući da isto tako ni ja neću morati ništa reći. Film je bio napet, krvav i dolazila je odvratna scena. Sara je opet prekrila oči rukama i spustila glavu na moje rame. Pogledala sam ju i u tom trenu je ona podigla glavu i pogledala mene, pa moje usnice. Htjela sam ju poljubiti, ali nisam mogla. Kako da znam da li ona to želi? Osjetila sam njenu ruku na svom bedru i shvatila sam da smo na istoj stranici, u istoj knjizi. Da smo heroine tog čudnovatnog djela, još ne napisane poezije. Sva sam se tresla. Njene usne su bile samo par centimetara od mojih i već sam osjećala njezin dah na svojim. Baš u tom trenu se upalilo svijetlo i ja sam se osjećala golo, pred svim tim ljudima, pogledima. Brzo sam se ustala, nasmijala. Krenula prema izlazu. Ovo je bilo previše za mene. Samo da dođem kući. Samo da se maknem od svih ovih nepoznatih osjećaja. Skoro pa sam počela trčati dok mi je taj nepoznati osjećaj jeo utrobu. Sve je gorilo u meni, vatra osjećaja, misli koja pali sve na svom putu. Nisam to mogla podnjeti, zagrizla sam više nego što mi stane u usta i sad me to guši, ne mogu disati, ne mogu trčati, noge su mi teške kao da su od kamena, nešto me vuće unatrag, to je ona, to je njena ruka oko mojeg zapešća. Okrenem se i moje usne se sudare s njezinima. Njene ruke drže moju glavu i ne daju mi da pobjegnem, ni ne želim. Želim da ostanemo ovako, spojene jezicima,usnicama, tijelima i rukama, zauvijek. Želim je upravo ovdje, nasred ceste, pred svima. Želim je golu, njeno tijelo obavijeno mojim i tamom ispod plahte. Želim njene misli, dušu i sve njeno, zauvijek. Uvijek i zauvijek.

Nije me bilo duže vremena. Imala sam pune ruke posla kao i inaće ali evo sad se kunem da ću bar jednom tjedno nešto napisati.

Naime htjela sam se osvrnuti na svršeni modni spektakl u hrvata o kojem se priča non stop u medijima. Moram priznati da sam oduševljena mladim hrvatskim dizajnerima i za razliku od gospodina Korkuta ja nemam imaginarne favorite već imam stvarnog i on je Igor Dobranić. Evo uploadala sam i dio njegove revije kolko sam mogla uhvatiti kamerom dok sam se gombala s poznatim facama, a bome ih je i bilo. Više su pratili ko je došao i šta je obukao nego i samu reviju ali nema veze. Najzainteresiraniji su bili oni koju nisu uopće ni moglu ući jer organizator je prodao više karata nego što je mjesta, a karte su bile po 100 kuna za jedan dan. Također su mi se dopali Elfs-i sa svojim žarkim bojama. Za sljedeći Cro A Porter jesen/zima koji će biti za par mjeseci, nadam se da će biti u većem prostoru.


IGOR DOBRANIĆ


ELFS

Za one koji mi nisu vjerovali da kad ideš prespavat kod frendice, samo dvije stvari se mogu dogoditi. Ili zaspite ili...



No ovo je ipak film koji dolazi u kina početkom ožujka. U njemu su glavne zvijezdice Heather Graham i Bridget Moynahan.